Po ne znam koji puta, opet me pere onaj moj poznati kokošje ovčji sindrom plavog mozga i moje plave osobnosti...

Kog vraga ja to plaćam na autoputu????
Što to dobijem za 50 eura cestarine???

Napete zifce.. Moš tamburu svirat na njima...
Napete oči.. Cvikeri mi ne ginu...
Visok tlak... Bez one male plave tablete pod jezik, nemore...
Mjenjač prva, druga... daj Bože treća... Svršavam od užitka!
Milim u koloni stranaca, izgubljena k'o guska u magli...
Fakat mi se magli pred očima...
Od ispuha... i isparavanja asfalta...

A sunce prži!!!!!!!!

Piški mi se... Di god stanem, čeka se u redu... Nemrembelivit!!!!!!
Ko da se nešto dijeli zabadave...
Valjda je to čekanje u uključeno u cijenu aranžmana hrvatskih cesta.... 

Djeca lagano šize...
Kazaljka na gorivu se fino spušta početnoj poziciji... od koje me boli glava...

Neki tamo Čeh, vjerujem kratkovidan, ne vidi kako vozi preblizu mene...

Prošla mečka.. Bih tablica.. Prozujala... Onako fino... Vrhunski slalom...
Valjda ide na trajekt... pa mu se žuri... I ima para platiti ceh, ulove li ga...

Ja si to nemorem priuštiti... Kao ni većina ovih domaćih kokošjih ovaca... koje bleje ili kokodaću za volanima... Pogledom punim čežnje...

"Kad će doći moreee, mama???" pita me stoti puta trogodišnji sin...

Osjećam se ko Papaštrumpf:
"Iza onog brda sine...  Još malo..."
A usponu na brdo nikad kraja...
Gledam predivne krajolike Like...
Milina...
Barem nešto... dok stojim... I puzim...
I onda, stres!!!
Usred predivnog pejzaža koji bih tako rado osmotrila, prevrnuti auto...
Detalje neću prepričavati... Zlo mi je...
I more policije...

Prestroj se...
A policajac mi maše da ubrzam... 
I vidiš mu u očima, psuje sve po spisku onome tko ga je baš taj dan postavio na tu relaciju...

Asfalt gori...
Ja u sebi kuham... Srce lupa... Čujem ga u mozgu...
Djeca ključaju na stražnjem sjedištu...
Nevezana dakako.. tko bi bio vezan 6 sati...

Jer, toliko mi je trebalo...  manje od 300 km prevalila sam autoputem za 6 sati...

Kokodačem, blejim, blentava ko nikad!!!!

Sada i nikad više...

Koji sam ja mazohist...
Plaćam mučenje... Isuse...
Otrkivam lagano tajne svojeg "plavog" bića?
Nadam se da nisam pobrkala lončiće...

Ali ih je očito pobrkao netko... kad su se gradile ceste...

Ah, da... Kad sam napala tamo dolje nekog lika na kraju puta... pisalo mu Hrvatske Autoceste na uniformi, rekao mi je smireno sa smiješkom...
"mogli ste starom cestom... tko vas tjerao... :)"

Pametno je i rekao... Ušparala bih brdo love, živaca...
Stala bih i piškila di hoću, vozila bih slalom preko rupa...
E baš sam glupa!

Tko mi je kriv, što sam htjela jedan vikend smočit guzu u našem slavnom moru... i doći što prije... i uživati što više...

Nisam kriva što radim u tjednu i ne mogu putovati tada... kako to preporučuju naši vrli političari... sveznalice!!! Ježi se njima, oni lete avionima... i gledaju na nas svisoka.. a plaćaju iste poreze kao i mi... oni koji plaćaju.. naravno...

Jedno znam... Autoput ostavljam strancima... Nek se pate... I nek plate...
A ja ću starim putem...
Kao nekoć...
Mozda sretnem kojeg medu...  i vidim koju kokoš i ovcu... bilo na livadi.. ili na ražnju.... mmm, ma kako god...svakako poželjnije od ove katastrofe na slavonom hrvatskom autoputu...
Koji, uzgred, van sezone nije rentabilan, statistike neke,  a u sezoni kad najviše treba, trebamo ga prepustiti strancima...

Blej i kokodak, moji blogeri...