Tužna sam.
Osjećam se jadno.
Bijesno.
Prevarano.
Suze su  očima mojih sinova.
Suze na licima naših vatrenih.
Tužna noć.
Plače moja Hrvatska.
Ponosno plače.
Vatreno plače.

A bili smo bolji.
Igrali smo nogomet.
Znam da je lopta okrugla, i da je sve to sportska sreća, no ne mogu ne pitati se: Oj pravico, gdje si?

Očito je sve moguće...
I možda ipak postoje vradžbine...
Tako se provlačiti.
Treči puta ih je sreća izvukla.
Jel to neka magija?
U zadnjim minutama.
S igrom bez nekog reda i smisla.
Kao da ih je voda donijela.
Ne volim živčan nogomet kakav igra Turska.
Nadam se da će iz Nijemci propisno srediti.

Ovaj će dan biti zabilježen u mojim genima...
I genima svih  koji vole nogomet...
Pravi nogomet....

Sin mi je prije spavanja rekao:

Mama, nemoj biti tužna...
To je prava nepravda...

Da, sine, život je prepun nepravde....
I zato smo često tužni...