Četvrtak.
Dvadeset jedan sat.
Jarun.
Šećem pogleda usmjerenog prema nebu. Čekam puni mjesec.
U noćima punog mjeseca nemam sna. Nemirna sam. Zamišljena.
Kreativnost i neke "lude ideje" izviru.... Valjda ih mjesec izvlači...

Nevjerojatno mi paše šetnja bez reda i cilja.
Bitno da sam vani i da mi se mjesec što više zrcali u očima... 
Neka čudna povezanost...
Udišem fini miris sijena, trave, rose... Svježine... Mmmmm...
Svako malo naletim na nekog biciklista, šetača poput mene...
Ptičice pjevaju uspavanku svojim potomcima... I suncu... Koje tone, tamo iza Samoborskog gorja...
Predivan suton... Tek par oblačaka..
Lipanjska idila na jarunskim jezerima...

No, netko mora sve pokvariti...

Grupa mladića nagurava se uz jezero, natjeravaju se uokolo...
Bacaju kamenje...
Ali ne u vodu... Gađaju jednog od njih, valjda...

"Il češ pit, il ćeš prebit bit!" deru se....
I ponavljaju... "dinamooo, dinamooo... "
 A ovaj ko žaba stoji obučen u vodi i trudi se izaći van...
Vidi se da je i ljut, i uplašen...
Psuje...
"Daj odjeb.... !!!" i još štošta...

Uspio se izvući iz vode i potrčao je prema šetnici...
Proletio je pored mene, a za njim na par koraka trojac...
Jedan je trčao s bocom nekog pića...
Uz psovke i vriskove gore od urlika razjarenih Indijanaca na ratnoj stazi....

!!!!!!!!!!!!!!!!!

Uhvatili su malog kod drveta s naslonjenim biciklima...
Srušili na zemlju.. Dvojica su zaskočila na njega... a ovaj s bocom se derao da otvori usta ili će mu to oni nogom...

"Pjevaj,  tovare!!!"

Jadničak je doslovno cvilio...

Nisam to mogla više  gledati... Potrčala sam i proderala se:

"Zvala sam policiju, stoko balava!"

Flašonosac se okrenuo, nacerio, i rekao:

- "Pi.ko, hoces da ti flašom sredim facu znatiželjnu...?"

- "Aj probaj... Ajd..". - Prosiktala sam ljuta ko ris, adrenalin je vrištao iz mojih očiju...
Uredno sam zauzela naučen obrambeni stav...

"Ne bu valjda, mislim si.... Ma neće, papak je... "

Dvojac je ustao s onog malog... Nešto su promrmljaliu stilu "jebote, murija.... ", zasjeli na bicikle i brzinom svjetlosti odjurili... Uz put zovući Flašonosca da krene...

A on...
Stajao je s bocom i zurio u mene...
Očito mu nije bilo ništa jasno...
Mislio je da ću se povući... Pa, žensko sam...
Udaljen od mene negdje tri metra, cerio se... Ali sve manje i manje...
 Nije bio baš nešto jako pijan... Kontrolirao se...

Zakimao je glavom...

"Imaš sreće što si pi.ka... Inače bi te razvalio... "

U tom je trenutku neletio roler... Skužio je da se zbiva nešto... Zastao i pitao me što je...

"Ma ništa, sad je sve ok... Ova balava kukavica s još dva klipana se iživljavala je ovom malom..."

Mali je sjeo, plakao k'o dijete...
Nije to bio plač, vec jecanje...
Strašno... I za vidjeti.. I za čuti...
Potreslo me...

Flašonošac se pokupio i zbrisao...

A roler i ja smo došli do dječaka...
Osim par bolnih dijelova tijela i prestrašnog šoka, sve drugo ok...

Nije htio da ikog zovemo, samo je zamolio da ga  otpratimo do izlaza...
Gurao je bicikl, i pričao...
On je navijač Hajduka... A ovaj trojac Dinamovci.... Iz kvarta...
Ni jednome nije više od 16 godina...
Idu u istu školu... I nijie prvi puta da ga napadaju...
Slučajno se sreli... I porječkali...
Ostalo znate...


Da baren znam!!!! pomislila sam u sebi...
Ne znam ja ništa...
Sve priče o nasilju koje gledam na tv do sada nisu tako djelovale kao ovo što sam upravo vidjela...

Definitivno najcrnja strana nogometa, koju nikako ne shvaćam...
A baš se ovih dana o tome priča dosta...
Posebno uoči današnje nogometne utakmice...
Toplo se nadam da će nogomet  ostati nogomet, a navijači čista pozitiva...
Što god bilo... Mada svim srcem vjerujem u pobjedu vatrenih!!!!!!!!

Uz to, nadam se,  da će ovaj blog pročitati neki nadobudni dobronamjerni navijač bilo kojeg domaćeg  "tabora" i objasni mi smisao  "navijačkog  terora...."
Mojem plavom mozgu to nije jasno.... Ni iz koje perspektive...