Jedva sam ugurala dijete i sebe u treći tramvaj koji je stao na stanici.  U dva nisam uspjela ući. Istina, jutarnja je špica.. i tko mi je kriv što mi je dijete dobilo mjestu u vrtiću na drugom kraju grada, a na na ovom na kojem živim jer nema mjesta,  i tko mi je kriv što trenutno nemam auto... Ovo "trenutno" se vuče od prošle jeseni...

I, nakon uguravanja petogodišnjaka, nakon borbe da ga stavim u kut, do stakla, kad mu se već niti jedna muška ili ženska osoba nije htjela dignuti, okrenem se, kad predamnom kontolorka. Traži me kartu na uvid. Gledam je. Ne vjerujem svojim očima i kažem da sam ovaj tren uspjela ući , da do aparata ne mogu doći jer je on na drugom dijelu tramvaja, a gužva je.  Ona je uredno rekla da to nije opravdanje. Ton kojim je to izrekla je bio prestrašan. Bezobrazan i bahat, ma i to je blago rečeno.

Pukla sam. Ko kokica!

"Kaj vi ne vidite, gospođo kontrolor da se ne mogu pomaknuti s mjesta! Dijete sam jedva uspjela ugurati do prozora da ga ne zgaze, i sad ga svojim tijelom štitim da ne mora trpjeti sadističke miomirise neopranih bezobrzirnih osoba. O kulturi ovih koji sjede ne bih ništa rekla, jer se tu nema šta reći. Ni o školarcima, ni o zaposlenim odraslima. Dignite njih i pitajte ih za karte! Ja je imam ali je nisam mi neću  poništiti dok god se neće barem moje dijete voziti na pristojan način i dok ne moram ići na drugi kraj tramvaja da je poništim."

Kontrolorka se nije micala od mene. Trudila se prekinuti me u monologu. Nisam joj dala. Okrenula sam leđa i trudila se ignorirati je. No, ona je nastavila svoju priču i zatražila me da izađem na stanici. Ne znam što bi bilo da u tom trenu nije reagirao jedan gospodin iz mase i rekao joj kako se to ponaša i da sam u pravu. "Što ste se okomili na ženu s djetetom? Kako vas nije sram? Gdje da poništi kartu u ovoj džungli???"

Tek tada, nakon više od pet minuta terora, odustala je. Izašla je na prvoj stanici van. Je li bila crvena u licu, da li ju je bilo imalo stid, ne znam... Mislim da nije. A mene je sram što živim u društvu , u okruženju takvih ljudi... Još gore je kad kažem žena.... Ova kontrolorka siher nije mama... i nije nikad dijete vozila u prepunom tramvaju...

Nije nikad doživjela osjećaj straha za dijete koje se trudiš zaštiti od mase odraslih ljudi koji, ili ga ne vide, pa ga guraju, ili ih nebriga... A na posao moraš doći na vrijeme...

Što reći za tu kontrolorku????
Što reći za nekulturu tramvaj ljudi?

Nemam riječi...

Hvala Bogu da ipak postoje  mladi ljudi koji imaju osjećaj za pristojno ponašanje i  ustanu.. I stariji, naravno... koji se i bez molbe dižu... Hvala tim dragim školarcima, ženama, muškarcima... Dok je takvih ima nade za ovo naše nekulturno "tramvaj društvo"....  To je samo jedna tužna i ružna slika u jednom malom segmentu svakodnevice...